Knjiga otvara jednu od najvažnijih rasprava suvremenog doba: što zapravo znači psihijatrijska dijagnoza i kako utječe na one koji je prime.
Otvoreno o psihiatrijskim dijagnozama; Lucy Johnstone
Autorica se u knjizi upušta u revoluciju u području mentalnog zdravlja. Patnja ljudi je stvarna – ali pate li oni zapravo zbog bolesti koja zahtijeva dijagnozu? Lucy Johnstone tvrdi da pitanje „Što nije u redu s tobom?” trebamo zamijeniti pitanjem „Što ti se dogodilo?”.
Patnja, čak i u svojim najtežim oblicima, proizlazi iz naših života i odnosa. Priče i osobna svjedočanstva pokazuju nam tu istinu, dok je dijagnostičke oznake skrivaju. Kao što objašnjava ova izvanredna knjiga, postavljanje psihijatrijske dijagnoze, bez obzira na njezinu korisnost, može imati ozbiljne posljedice. Brzo širenje dijagnostičkih oznaka neće donijeti rješenja. Postoje bolji putovi. Ova knjiga govori o izboru. Posrijedi je demistifikacija jednog od najutjecajnijih mitova našeg vremena i o tome da ljudi dobiju informacije na temelju kojih mogu sami odlučiti trebaju li dijagnozu ili ne.
“Možda se čini neobičnim da se u psihijatrijskim ustanovama pažnja obično ne posvećuje životnim pričama. I sama sam se tomu često čudila. Sjećam se mnogih slučajeva u kojima se već nakon deset minuta razgovora i jednostavnog propitivanja o tome što se nekomu dogodilo u životu, otkrila cijela skrivena priča koja je osjećaje i doživljaje pojedinca učinila potpuno razumljivima. Čini se kao da su dijagnoza i biomedicinski model osoblju povezali oči pa ne vide ono što je pred njima.” - Lucy Johnstone
“Ljudima koji prolaze kroz krizu mentalnog zdravlja nimalo ne koristi ako odgovornost za vlastiti oporavak prepuste stručnjacima i čekaju lijekove koji će ih ’izliječiti’. Neizbježno dolazi do toga da lijeka nema, a ljudi u patnji gube nadu. Istodobno stručnjake lako uznemire oni koji, prema njihovu mišljenju, ’samo sjede i ne pomažu sami sebi’. S korisnicima usluga isprva se postupa kao s neodgovornima (jer ’ne mogu ništa učiniti da ne budu bolesni’), a zatim ih se postupno počne smatrati potpuno odgovornima za vlastite osjećaje i ponašanje – jer su ’nemotivirani’, ’traže pažnju’ ili ’uistinu ne žele ozdraviti’. Najgore od svega, katkad im čak kažu da su ’otporni na liječenje’, što izaziva njihov očaj i osjećaj krivice.” -Lucy Johnstone
